Prvi stavak

Još u Dubrovniku, prije nego što je pošla u školu, Vesna je počela krasnosloviti rime s čudnim sklopovima riječi. U desetoj godini, u Zagrebu, napisala je pjesmu od koje danas pamti samo zaključni, mistični i svečani stih:

"A srce složno kuca s bilom vasione"...

Onda je, u jedanaestoj, hitro, neosvrtno, i sebi na čuđenje (pa i blagu strepnju) napisala pjesmu slobodnoga stiha, "Izgubljeni biser".


IZGUBLJENI BISER

Jučer, još se srećom osmjehiv'o dan,
danas izgubih biser u travi.
I zalud mi ga je tražiti, znam.

Ali ja isto tako znam
da će sutra doći netko drugi

i naći moj biser,
dosnivati izgubljen san.


Godinama je čekala da otkrije pravoga autora, uvjerena da se radi o tuđoj pjesmi, negdje pročitanoj i nehotice prisvojenoj. Pjesma nikako nije mogla biti iskustvo i doživljaj tako mlade djevojčice, a u Zagrebu onoga tvrdog vremena, gdje se i kad se takva stanja nisu mogla sresti. K tomu, pitala se odakle joj pade u usta taj glagol "dosnivati"? Godinama je krila "Izgubljeni biser", kao jaje tuđe, visokoletne ptice, slučajno i neobjašnjivo nađeno u vlastitu gnijezdu.

Onda je, u jednomu snu, a poslije mnogo godina, prepoznala autora pjesme. Tada je pjesmu s olakšanjem uvrstila u izbor vlastite poezije.

Po pjesminu objavljivanju, Tonko Maroević, pjesnik, akademik, i ugledni književni-i-likovni kritičar, napisao je:
"Začuđuje određenost tvrdnji, čistoća formulacije, jasnoća vizije..."

Autorica smatra ovu pjesmu prvim stavkom svoga životopisa. U njemu, tomu stavku, već je odsviran light-motiv cijele simfonije. U njemu je i jasno neznanje i prejasno znanje. Kroz slutnju i otkriće koje se proteže u daljnjih 108 stavaka, stiže se do kraja "dosnivavanja" - do stapanja jednoga s drugim: s onim što se doživljavalo kao dvojina, a bilo je jednina, i s onim što se doživljavalo kao trodjelno vrijeme, a bilo je sušto sada..