Misli i razmisli

U Africi, na Zapadnoj obali, išla sam u lov na talismanska zrnca, koja su se pravila po tajnim i prokušanim načinima, karakterističnim za kraj, pleme, selo, ili čak porodicu. Svaka obitelj, svako selo, i svaki kraj imali su svoj poseban znak i način pravljenja nakita, koji je, osim ukrasne, imao i obrednu, amuletnu vrijednost.
Kako sam stizala do tih zrnaca? Tako da su neke porodice otvarale svoje pradjedovske škrinje i prodavale nakit, zaboravljen, raznizan; prodavale su ga modernim naseljenicima starine, nepotreban. Kupovala sam ih od raznih – od svojega pouzdanog nabavljača, “poglavice” iz Nigerije, ili od gradskih prijatelja koji su imali rođake na selu. Kupovala sam ih kao da kupujem male, neponovljive, hitro iščezavajuće lozinke za zdravlje, mir, i ljubav. Kod kuće sam ih ribala četkom, prenizavala, i vazda iznova preslagala njihove čarolije u novi magijski sklad. Radila sam to dvije godine, žureći se, šuteći, kao da pletem koprenu za neku samo meni znanu labuđu braću.

Prošlo je mnogo godina. Onda sam, u jeku najsumanutije godine rata, 1993., u pustoj neimaštini Beograda, priredila izložbu. U izložbenu galeriju nije se moglo ući. Zrnca su, izgleda, isijavala svoj talismanski naboj.
Geneza odluke da prodajni dio izložbenoga nakita pošaljem u Rovinj, posebno je zanimljiva, i zahtijeva dugu priđu, i još dulje slušanje. Stoga je neću sada pričati. Ako to vlasnica galerije želi učiniti, učinit će na molbu kupaca.

U igri su izvorna zrnca, koja se prave kako za posebne obredne potrebe, tako i za potrebe svakodnevlja. Recept pravljenja teško se može doznati. čini se da ni sami Afrikanci više nisu sigurni kako se to radi. Jednom su mi pričali da se prirodno obojen kamen istuca u prah, pomiješa s crnim afričkim medom divljih pčela, i potom skuha. Ili se isto učini s prahom starih staklenih zrnaca.
Novi se nakit često pravio od staroga. To se vidi na nekim primjercima. Stara izmrvljena zrnca miješala su se s ljepljivim sokom izvjesnih biljaka, i zadobivala neku novu narav i izgled. Posebna je priča već gotovih zrnaca – to se radilo organskim bojama, a prema izvjesnim znakovima i znamenju uz koje se vezuje poslovica ili priča.

Kad su se Europljani iskrcali na Zlatnu obalu, ubrzo su ponudili domorocima tvorničke imitacije njihovih šara i oblika. Afrikanci su ih kupovali zlatom, slonovačom, i robovima. Staklena zrnca iz njemačkih, čeških, i belgijskih tvornica, započela su svoj trijumfalni pohod na afrička naselja. Afrikanci, zabliješteni njihovom pravilnošću, nizali su ih zajedno s domaćim ukrasnim zrncima, i okivali ih u zlato. Takav je nakit izraz šarma i naivnosti afričkoga mentaliteta. Vjenčanje amuleta i plastike, tvorničke kopije i izumiruće majstorije, patvorine i izvornosti – to je značajka nakita na afričkoj Zapadnoj obali.

Poštujući tu ćinjenicu ja sam ih nizala na isti mješovit način. No neke sam ogrlice i narukvice željela sačiniti isključivo od autohtonoga materijala. One imaju vrijednost autentične kulture iz vremena prije dolaska Portugalaca. U ta vremena stanovita su zrnca služila kao novac.
Također sam poštovala shvaćanje ljepote u Africi, a to je šarenilo i raznolikost. Miješaju se raznorodna zrnca, oblici i veličine, sudaraju se boje i šare. Točkasto s prugastim, stišano s jarkim, zlato s keramikom. Moj osobni prilog također je tu, u osjetnoj, ali neutvrđenoj količini.
Zrnca potjeću iz Gane, Nigerije, Toga, Obale slonovače, Konga, Benina.

(Riječ na otvaranju vlastite zbirke afričkih umjetnina u Bgdu, 1996.)