Jezik kojim piše

Pišući, vršim nešto poput dužnosti cvjetanja.
Pišući, opet sam tu: udjenuta u tapiseriju stvarnosti, i sama stvarna, štoviše: istinita.
Je li to tapiseriji bitno? Što ona dobiva sa mnom? Što gubi bez mene?
To me pitanje više ne uznemiruje.
Dovoljno mi je saznati: je li to meni bitno? Svako drugo znanje je nesigurno - godi nekoj taštini važnosti, ili taštini nevažnosti.
Gledajući cvijet, tko bi ikad pomislio da je to pupoljenje, ta prozračnost, ta nevinost, to bespomoćno širenje latica, i napokon, miris i peludnost cvijeta - dužnost?
Ipak, možda, zacijelo, jest.
Ali to je dužnost biti slobodan. Dužnost biti bezrazložan. Dužnost naprosto biti... bilo što biti, pa zašto ne i cvijet? Dužnost nalik na cvjetanje, dužnost nalik na slobodu od dužnosti, kad miris, sjaj, i ushit s kojima postoji cvijet nema nikakva drugog razloga ni cilja osim mirisa, sjaja, i ushita. Takva je dužnost koja je prožeta ljubavlju. Najprije je zapahnuta, potom opijena, potom prožeta; i kad prožeđe i prožeto dosegnu stanje ukinutosti, stanje nerazlike, onda ta ljubeća dužnost postaje dužnost ljubavi.
Pišući, saznajem tu cvjetnost koja je dužnost ljubavi, i to meni znaći nešto bez čega umirem.

(Bgd, 1958.)