Etika za novi milenij

Ni o čemu ne možeš čestito nešto reći, a da se to ovako ili onako ne tiče svega.

S ovom tvrdnjom opet dodirujemo pojam o kojemu je ovdje riječ, kako u knjizi, tako i u onoj pjesničkoj mudrosnoj viziji otpočetka ljudskih dana, jednoti - od indijskih Veda, Trismegistusa, gnostičkih apokrifona, do svekolike mistične poezije i proze: pojam jednote. (Apokrifon - najprije tajni, vrhunski spis, znanost, otkrivenje, a potom poprimio značenje lažnoga, po Crkvi. U svakomu slučaju, apokrifon, na grčkomu i na koptskomu znači tajno, a na pojmovniku današnjice svakako znači neortodoksno).

Ne možemo ni o čemu, a da nije prozvano sve. Ljudska prava - i prava svake kapi oblaka, svake travke, svakog zrna, kamena, zvijezde. Neizdvojivo je jedno od mnogoga, i obratno.
Kako i što reći o ljudskim pravima u društvu, u nacionalnoj i državnoj zajednici, ili u nekoj globalnijoj zajednici europskoj, ili pak onoj Ujedinjenih naroda, ili u obitelji - kad sam čovjek, pojedinac, službeno neugnjeten i slobodan, i snabdjeven kojekakvim materijalnim podupiračima, sebi oduzima ta prava svojom vlastitom neobaviještenošću o sebi, svojim vlastitim stavom prema sebić

Kakva je to neobaviještenost, i kakav je to stav? čovjekova vlastita misao o sebi i svijetu. Njegovo ne-štovanje istinskoga sebe: kao bića koje je nešto više i velebnije od pojedinačnoga, materijalnoga tijela; čovjekovo poistovjećenje sebe sama s tim tijelom, njegovo upregnu}e u nebrojene želje toga tijela, ukratko, njegovo suženje sebe na to tijelo i njegov vijek? Kako da onda takav čovjek, s takvim potcjenjujućim stavom prema sebi i bližnjima i svemu postoječemu, pomogne i sebi i bližnjima i prirodi na trajan i suštinski način? Zbog toga što sebe smatra tijelom, morbidno slučajnim i prolaznim, upustit će se u kojekakve moralne i druge prekršaje, da bi ugodio sebi-tijelu. Sam čovjek, on je taj koji sebi, svojim nerazumijevanjem sebe, uskraćuje svoja prava. Stoga, temeljan je proces preobrazbe upravo u svijesti i shvaćanju tko smo i zbog čega smo, i kakav se željezni zakon moralne retribucije pruža od naših djela do posljedica koje nas snalaze. Razumijevanje samo toga posljednjega, zakona karme ili, kako kaže starinski narod, učina, dovoljno je za početak, da svakoga zaustavi na pragu namjeravanoga nedjela: jer ono će ga snaći i sustići.

Mogu se donijeti pravedni zakoni, ali lukavstvo ili brutalna sila uvijek će ih izigrati. Sve noviji od novijega izuma za zaštitu automobila od krađe nude se na tržištu. Zašto se nude uvijek bolji, uvijek sigurniji? Zato što su stari nadmudreni. Uvijek s druge strane postoji volja i pamet da se otključaju tuđe, i najsloženije brave. Ta se utrka ne da dobiti. Jedini je način da se ona druga, kradljiva strana, prisebi i sjeti da je zakon “oko za oko” vrlo realan i mehaničan, mada neko vrijeme ne izgleda tako, jer naše sjećanje ne seže dalje od djetinjstva, a naša vizija ne prodire u budućnost. Jer kad bi segnula i prodrla, svatko bi bio pošten zbog straha i zbog samoodržačkih, sebićnih razloga. No budući da se tu traži vjera, vjera u prvomu redu da se sve zbiva neslučajno, zakonito, da je sve što nam se događa uvjetovano našim ponašanjem, (u ponašanje uključujući i misli, a ne samo riječi i djela), onda se tu slabo i sporo ili nikako regrutiraju promjene stavova, jer se vjera iskreno smatra utjehom i djetinjarijom. I ništa što se toliki smatraju kršćanima, oni i dalje vrlo nekršćanski ne vjeruju da se isplati odustati od krađe i otimačine, zbog nekoga neisurnog zakona kozmičke pravde.
Ali...ako znaš, kao što znaju današnji astrofizičari i pjesnici su oduvijek to znali - da ne možeš zapaliti svijeću a da cio Mliječni put ne zasvijetli jače, niti je možeš ugasiti, a da on ne pretrpi jedan manjak svoga sjaja, ako to znaš, onda znaš veliki zakon povezanosti, ne samo ljudi, nego i cijeloga postojanja, onda znaš da si ti oštećen ako tamo nekoga muće, zatvaraju, ubijaju, jer silnice mentalnoga i fizičkoga organizma koji se zove čovječanstvo nevidljive su i vrlo protočne.

To bih imala reći o ljudskim pravima. Najprije svijest da smo svi i sve u spoju i kolu, odgovorni za sebe koliko i za druge, i obratno, i da bi svatko trebao paliti svoju svijeću za svoj mikro-mliječni put, interni, kao i za onaj eksterni, unutar kojega kolutamo.
Ljudsko osnovno pravo je pravo i dužnost: znati tko si, i zašto si. Tada ovakvih brutalnih kršenja ne bi ni bilo.