Etika za novi milenij

"Bez obzira na nasilje i sve ono loše kroza što prolazimo, vjerujem da je konačno rješenje svih naših sukoba, i unutarnjih i izvanjskih, u vraćanju na osnove naše vlastite prirode, koja je blaga i osjećajna."
(Dalaj lama)

"Sjetite se da je najbolja veza ona, u kojoj je ljubav koju osjećate jedno za drugo veća od potrebe jednoga za drugim."

(Dalaj lama)



Šestog sedmog, (6. 7., 2002.), na svoj šezdeset i sedmi rođendan, Dalaj lama je sletio u Split. Poslije dva dana boravka u Splitu, otputovao je za Zagreb. Potom natrag, u svoju Dharamsalu.
Prije nekoliko godina u Splitu je osnovana Udruga za potporu Tibetu, prva takva nevladina udruga u Hrvatskoj. I sad je nemoguće ne zapaziti taj lijepi neslučaj – broj Laminih godina u slozi je s nadnevkom stizanja, a stiže najprije u Split, grad koji je u ovomu dijelu svijeta bio prvi, koji će kriknuti za pomoć zemlji, skrajnutoj iz središta pažnje i interesa svjetskih sila. Takve su zgode ono što bi Jung nazvao bezuzročnim korespondencijama.

Proljeće je, 1991. Dalaj lama je u Budimpešti. Nekoliko nas odlazi ga vidjeti i čuti. Tom prigodom, potaknuta potresima tla s kojega dolazim, pitam ga:
“Što učiniti, kad ti je zajednica sačinjena od razlika - od uznemirenih manjina i nadmenih većina”?
On kaše nešto vrlo jednostavno što ću zauvijek zapamtiti:
“Uzmimo da ideš ulicom u kojoj je gužva i gungula. Uz tebe je tvoja prijateljica, od tebe manja i rastom i snagom. Ona se zbog toga plaši te gužve više od tebe. Što ti trebaš učiniti? Trebaš ju zagrliti, i tako ići dalje”.

Lijepa riječ, ma koliko bila lijepa, nije dovoljna. Da Dalaj lama svojim životom ne svjedoči svoju riječ, ne bi vrijedilo truda pisati, naglašavati, ushićivati se. Ali on svojim životom kaže: moguće je – to što se čini nemoućim, mouće je. Mogue je zagrliti onoga tko ti radi o glavi, mouće je voljeti “neprijatelja”.
Pogledajmo:
Kad nekomu otmu zemlju, prodru u kuću, rastjeraju ili pobiju ukućane, spale knjige i porazbijaju ikone, što bi taj trebao prirodno osjećati, što govoriti, što činiti? Mi kažemo: trebao bi osjećati gnjev i osujećenost, pozivati na pobunu i ustanak, na povrat kuće i imovine, na sud i pravdu, na podršku moćnih; takav bi čovjek morao biti živi vulkan gorčine, nemira, i straha, zar ne? Umjesto svih tih uobićajenih reakcija, vjerski-i-svjetovni vođa Tibeta, “domaćin” otete kuće, zrači slobodom od straha, gnjeva, i gorčine. A sloboda od takvih emocija automatski znači (odnosno, jest) suosjećaj, tolerancija, dobrota, i nenasilnost.

Tko sve ne bi morao učiti na ovomu primjeru? Od kućnih tirana do kratkometražnih i dugometražnih predsjednika carstava ili općina. Onih koji uvijek iznova povjeruju da se o njima radi.
No poruka Dalaj lame nije samo priča o tomu kako biti herojski pojedinac; ta je priča san Boga o čovjeku – put prema spoznaji da nema naroda koji nije naš, ni čovjeka čija nas se sudbina ne tiče. To je ta priča – ta prastara etika za novi milenium.
Nijedna se rana na tijelu naroda i zemalja ne može zaliječiti izolir-trakom. Jer više nema izoliranih nevolja – odnosno, sada znamo da ih nikada nije ni moglo biti. Rast te spoznaje širom svijeta, samosvijest i osjećaj suodgovornosti na svim stranama - i trenutačno bogatim, i trenutačno ubogim - jedini je siguran put za rješavanje poremećaja po svim krovovima, podrumima, i zakucima planete.

Dalaj lama kaže da je siguran u svoj povratak na Tibet. Kada? Kada unutar golemoga tijela Kine krene drukčiji krvotok – krvotok drukčijega gledanja na vrijednosti, kaže on; kada ojača drukčija volja za ciljem i smislom, za slobodom i dobrotom. Što nadalje znači: kada se tim istim procesom zaraze i najzatvorenije sredine, i kada se taj proces životno produbi tamo gdje je samo verbalno na snazi, tada će svaki kutak zemlje biti podjednako važan, od jednakoga “strateškog” interesa za cjelovitost života.

Taj bi se proces mogao nazvati i re-edukacijom svijesti. Preodgojem, koji težište obrazovanja vraća pojmu obraza, karaktera, i svijesti o tomu da o njemu, pojedincu, suovisi ne samo njegov život, već i životi drugih; da o njemu ovisi kako nevolja malih, tako i volja nasrtljivih. Rješenja koja ne računaju, ili ne žele računati na tu proširenu svijest, rješenja koja su odluka Nekoliko Njih, najčešće su samo odgode, ili anestezije bez operacije.
Dalaj lama, nasmiješena dobrota, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1989. godine, izbjeglica, svjetski putnik, prvo ime dijaloga, učitelj i samotnik, dovoljan je dokaz da je sve to mouće.

Cvijet ne čini ništa da bi bio cvijet. Dobar čovjek ne čini ništa da bi bio dobar - on naprosto jest što on jest - dobar čovjek. Cvijetu ne treba potvrda o slatkoći njegova mirisa. Miris je dovoljan dokaz. Dobru čovjeku ne treba ni Nobelova nagrada za mir – njegova je dobrota njegov svjedok. Dobrotu bismo nazvali Putem, kojega valja slijediti; a dobra čovjeka Učenjem, koje treba oponašati. Naše je da pomognemo da se to sazna, prepozna, i ne zaboravi.

Parafrazirat ću Dalaj lamine riječi - dobrota je religija, a istina i ljubav je božanskost. One, te riječi, ne bi imale tu snagu kad Dalaj lamin život ne bi bio njihova primjena u praksi. Ništa manje, a više ne može.

DOBROTA SE UVIJEK SMIJEŠI, BEZAZLENOST JE UVIJEK VEDRA, JER ONA, USUPROT SVEMU, PREPOZNAJE SEBE U DRUGIMA. VAZDA IZNOVA POZIVA NA OTKRIĆE DA NAŠA VLASTITA NEOTKOPANA DUŠA STOJI PRED NAMA U POJAVI I LIKU VELIKOG UČITELJA.

Jednomu od njih, čiji je život tako dosljedan nauk o nenasilnosti, posvećujem ovaj napis, umjesto svake druge geste zahvalnosti.